Na prošloj sjednici slavonskobrodskog Gradskog vijeća jedan od vijećnika iz Nove većine (čitaj koalicije SDP-HDZ) nakon dubokoumnog promišljanja teške gospodarske situacije u kojoj se nalazi cijela Hrvatska, pa posljedično i naš grad, gotovo je pobjedonosno završio svoje izlaganje pitanjem: „Trebaju li zaista Brođanima u ovo vrijeme zatvoreni bazeni?“
Čuvši ovaj, samo jedan u nizu bisera koje je izustio navedeni promišljatelj slavonskobrodske zbilje, prisjetio sam se teksta koji sam pročitao nakon što je 2010. godine razorni potres sravnio sa zemljom glavni grad Haitija i odnio više od 200 000 ljudskih života, što je ponukalo sve veće svjetske humanitarne organizacije da se zapute u tu karipsku državu. Jedna od njih započela je izgradnju bolničkog kompleksa koji je trebao postati referentna medicinska ustanova u državi. Nakon što su radovi već dobrano poodmakli, voditelj projekta, američki liječnik David Walton, upriličio je prezentaciju za medije na kojoj je predstavio to velebno zdanje od 17 000 kvadratnih metara. S osobitim ponosom proveo je novinare i TV ekipe kroz impozantni središnji atrij, i pokazao im mjesto predviđeno za bazen s koijima, japanskim ukrasnim šaranima. Netko od okupljenih upitao je: „Zar Haićanima zaista trebaju ukrasne ribe?“, na što je ovaj gotovo uvrijeđeno odgovorio: „Možda im i ne trebaju, ali sigurno ih zaslužuju.“
Brođani svoje bazene ne samo da sigurno zaslužuju, nego ih još sigurnije i trebaju, kao što trebaju i natkrivenu tržnicu, kao što su već odavno trebali imati dječji vrtić na Hebrangu, športsku dvoranu na Koloniji, uređen Poloj, ... i da ne nabrajam još mnoštvo stvari koje su ovom gradu odavno trebale, ali su odrađene tek u gradonačelničkom mandatu Mirka Duspare. I upravo tu leži najveći problem i najbolnija točka Nove većine (čitaj koalicije SDP-HDZ), jer koliko god oni pljuvali, obezvrjeđivali i omalovažavali, nemoguće je uvjeriti ljude da ne vide ono što je napravljeno. Možda su se stoga odlučili za novu taktiku, uvjeriti Brođane da im to sve skupa jednostavno ne treba, ni bazeni, ni natkrivena tržnica, ni športske dvorane..., ništa. Jer notorni promicatelj socijaldemokratske ideologije u našem gradu na istoj je sjednici ustvrdio da je naš grad zahvaljujući Gradonačelniku tako i tako postao „najobičnija kasaba“.
Imajući na umu ovo neprocjenjivo zrno mudrosti koje je nakon dugog i pomnog promišljanja iznjedrio taj velebni vijećnički um, ne mogu se ne prisjetiti nedavnog gostovanja gradonačelnika grada Splita na nacionalnoj dalekovidnici, kojom prigodom se tugaljivim glasom jadao kako „u cijelom Splitu ne možeš vidjeti ni jednu jedinu dizalicu, nema novca, nema projekata, nitko ništa ne radi...“ Onako usput pokušao sam prebrojati brodske kranove, od Colosseuma, do Vijuša i projekte koji su u tijeku, i morao zaključiti da stojimo znatno bolje od drugog grada po veličini u Hrvatskoj. Mi, „najobičnija kasaba“.
A onaj tko se upušta u klasificiranje našeg grada, ne bi smio zanemariti ni mnoga priznanja koja naš grad za svoje uređenje već godinama redovito prima od Hrvatske turističke zajednice, 2011. i 2010. godine 2. mjesto, a 2009. godine 1. mjesto u akciji „Zeleni cvijet“. A kao kruna svega, Gradonačelniku je ove godine na 19. Međunarodnoj smotri turizma, filma i krajobraza "INTERSTAS" uručena Međunarodna turistička nagrada za zasluge za turizam "POVELJA F.E.S.T 2012", a naš je grad osvojio kandidaturu za prestižnu nagradu "Zlatni cvijet Europe 2013". Naša „najobičnija kasaba“.
Nakon svega navedenog, teško je ne zapitati se kroz kakvu prizmu drug vijećnik promatra naš grad, kakvo je uopće njegovo poimanje grada, što od njega očekuje i što je za njega spreman učiniti, ako mu već nije problem za svoj grad tvrditi da je kasaba.
Ali kad bolje razmislim, to nas i ne treba previše brinuti, jer što zna fukara što je to kasaba.
Pravaš