Svatko tko se iole ozbiljnije pozabavio ekološkim problemima, morao je čuti za pokus sa žabom koja, ako ju ubacite u posudu s vrelom vodom smjesta iskače i bježi na sigurno. No ako ju ubacite u posudu s hladnom vodom koju postupno zagrijavate, žaba će mirno dočekati smrt u ključaloj vodi, bez da se i pokuša spasiti.
Nažalost, većina ekoloških prijetnji na ljudsko zdravlje djeluje upravo kao što voda koja se postepeno zagrijava djeluje na žabu, polako i neprimjetno, ali neumoljivo. Zamislimo samo da je prekosavska rafinerija cjelokupnu količinu otrovnih plinova koju je ispustila u zrak tijekom posljednjih mjesec dana, kojim slučajem izbacila odjednom, u roku jednog dana. Tada bi se vjerojatno zaista oglasile sirene na uzbunu za biološko-kemijsku opasnost, u školama bi bila otkazana nastava, a Brođanima bi bilo naređeno ostati u kućama sa zatvorenim prozorima i čekati da se otrovni oblak raziđe. Ako bi se, ne daj Bože, u jednom danu u zraku našla količina otrova koju smo raspoređenu u dnevne doze udahnuli tijekom proteklih godinu dana, vjerojatno bi bilo proglašeno izvanredno stanje a naš bi grad završio na CNN-u. No tako nešto se, nadajmo se, neće dogoditi. Sumporovodik, benzen, lebdeće čestice i ostali otrovi će nam vjerojatno i dalje dolaziti u redovitim dnevnim dozama, s oznakom Made in Republika Srpska, ili da budemo u bondovskom trendu – Iz Rusije s ljubavlju. Svi oni koji sumnjaju u porijeklo lebdećih otrova, te za zagađenje optužuju odlagalište smeća na Vijušu, gradski promet, benzinske postaje, pa i pušače u zatvorenim prostorijama, uskoro će imati prigodu potvrditi ili opovrgnuti svoje sumnje. Naime, ukoliko se rafinerija zaista na neko vrijeme ugasi zbog remonta, bit će to prigoda za usporedbu vrijednosti onečišćenja zraka s rafinerijom i bez nje. Ti bi podaci trebali ušutkati i one posljednje licemjere koji iz Zagreba tvrde da prekograničnog onečišćenja nema, ili da ga ima u prihvatljivoj količini.
No međutim sve je to još dobro, dok i jedni i drugi u svojim raspravama baratamo pojmovima kao što su prekoračenja graničnih vrijednosti, dnevni ili godišnji prosjeci, standardi EU-a, RH, ili UN-a, i slično. Pravi problem će nastati kada budemo, a ako se zagađenje ovakvim intenzitetom nastavi do toga će zasigurno doći, pričali o broju oboljelih s jedne i s druge strane Save. A ako dođe do toga, doći ćemo i do broja preminulih od posljedica trovanja s jedne i s druge strane granice. Drugim riječima, baratat ćemo brojem žrtava. Pričat ćemo o žrtvama s jedne i s druge strane Save, i to na području na kojem je jedva dvadeset godina prošlo od posljednjeg prebrojavanja žrtava. Treba li to nekome? Želi li to netko? Je li to put ka normalizaciji odnosa koju su prije dvije godine u našem gradu tako srdačno i prijateljski najavljivali predsjednici Dodik i Josipović? Ima li u hrvatskoj politici netko s trunkom svijesti i savjesti, netko s dovoljno političke vizije da može shvatiti da se gospodarska međudržavna suradnja i geopolitički interesi ne mogu pretpostaviti ljudskom zdravlju, ljudskim životima. Pogotovo ne životima ljudi u gradu u kojem su prije jedva dvadeset godina granate ubijale djecu na ljuljačkama, granate ispaljene iz istog smjera iz kojeg se danas na naš grad (i)spaljuju teški otrovi.
I na kraju, nemojmo zaboraviti da je Slavonski Brod grad od 60 000 stanovnika, dok u Bosanskom Brodu živi oko 11 000 ljudi. Ako gledamo šira gradska područja, razlika u broju stanovnika postaje još izraženija, omjer je barem 7:1 u korist slavonskobrodskog područja. Pretpostavimo li da se otrovi iz rafinerije ravnomjerno šire na obje obale Save, dolazimo do zaključka da je s hrvatske strane najmanje sedam puta više ljudi izloženo njihovom djelovanju, i da će, ukoliko se nešto ne poduzme, s naše strane granice biti sedam puta više oboljelih, sedam puta više žrtava. Da nam je prije dvadeset godina netko ponudio takav omjer, bismo li pristali? Naravno da ne. Mi ne bismo. Ali, ...
Pravaš